Čeznuo sam za nekim drugim korijenima, čvrstim,
ne bih li osjećao da negdje pripadam,
da sam na svojoj zemlji usađen, kraj stabala srodnih.

Sanjao sam o jezeru usred vrta prepunog drveća i grmlja,
bilja boja bogatih, mirisa zanosnih i okusa slasnih,
kraj drvene kućice s dimnjakom od kamina.

Žudio sam za kamenom temeljcem koji bi me umirio,
za ljubavlju srodne mi duše s kojom bih dijelio
taj svijet iz bajke, statičan poput slike iz neke knjige.

A zapravo se praznina u meni ispuniti htjela
stvarima, ljudima, ljepotom slike te i vizije iz mašte.

Dano mi je da nakratko okusim taj plod, da zagrizem
u svoju želju i spoznam da okusa je gorkog.

Gorčina me ta ispunila, venama mojim potekla,
trovala me i u postelju rušila, godinama,
dok sam i dalje sanjao, čeznuo, žudio.

Pogledao sam naposljetku u zrcalo i ugledao
pticu selicu nemirnog duha i raširenih krila,
spremnu poletjeti u nova prostranstva.

O kako sam se iznenadio – pa to sam ja!,
ptica koja svakog ljeta novo gnijezdo savija
na nekom drugom stablu, u nekom drugom kraju.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉