Srodne duše

Srodne duše

Bili smo jedno
taj svemir i ja,
duh umu neshvatljiv,
iz vječnosti u vječnost
gdje vremena nema…
sve dok stanica jedna
u utrobi majke moje
k sebi me ne pozva.

I s dahom prvim
u kriku uzetim
jednost s majkom još osjećah,
mir, toplinu i ljubav
uz strah i zebnju mi stranu.

Gledajuć svijet taj oko sebe
ne baš lijep katkad,
borbu za ljubavi zrnca,
i sam prazninu osjetih
u bitku
koji jednost davnu zaboravi.

I mišljah – gle, duša mi pusta,
nekog drugog trebam
da jedno opet budem
kao nekoć prije zore ove.

I traženja pusta
izredala se duga
za tom dušom srodnom
što smisao mi dati mogne.
Umorih se…
i tada mi sinu!
Pa zar duša ta jedna samo jest!??
Ne! Broj im je velik
i svaku već nađoh,
na stazi mog puta
pratitelji mnogi
duše moje srodne bjehu,
u trenu tom divnom
koji kao šapat prođe.

Zahvalnost me ganu
za sva ta bića nježna
jer nam puti,
makar kratko isti bješe.

A moja srodna duša
koju još ne nađoh pravu,
vani nije
već tu,
u meni čeka.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz Zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Navigacija objava

Komentari su isključeni.

Create a website or blog at WordPress.com