Najduža noć je iza mene,
u zaborav odlazi s košmarima svojim
već s prvim zrakama kasnoga sunca
koje čeznutljivo gledam
skriveno iza koprene isprepletenih grana
nage šume na brežuljku
nevinom u snježnoj bjelini
i čistoći kojom odiše sav kraj.
Kratak je ovaj dan i prepun nade,
jer znam da vraća se
u mračne kuteve
svjetlost koja počela je rasti.
A zima tek počinje,
priroda miruje, spava,
a najhladniji dani
tek su preda mnom.
Sve što mi preostaje jest
prepuštanje energiji
koja vani caruje,
čekanje dok sunce ne ojača
u borbi s mrakom i hladnoćom
od kojih me srsi prolaze.

Boris Pecigoš, pjesma “Zimski solsticij”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)