Bio je samo netko u prolazu,
mladić iz razreda
ni po čemu osobit,
osim visok i pouzdanja pun,
barem se tako činilo.

Ugledao sam u snu njegov lik
u učionici kao nekad,
osamnaest ljeta stariji,
a opet isti.

Sjedio sam u miru svom
sve dok nije, na odlasku
dotakao ruku moju
na koljenu položenu,
stisnuo mi šaku i
osmjehom me darivao.

Tad izgubio sam sebe.

Praznina kod želuca,
grč,
čežnja neostvariva
koja odavna me mori.
I sad mi se u snu otkri
da još tu je,
ta neka čudna glad
koju nemir prati.

Ne vidim jasno i kriterija nemam
kad gesta bezazlena
kaos toliki mi stvara
i težnju budi nedokučivu.

I pitam se jutrom
kad otjerao sam sna sjene:
Što zbilo se to!?
Ljubav to nije bila,
a nit’ tijela želja slatka,
samo žudnja tjeskobna.

Za čim!??

Izgubio sam sebe u trenu,
smisao više vidio nisam
života svog
osim da budem on,
stranac u prolazu.

I sjećanja mi navru
koliko je neznanaca
kralo mi to nešto iz utrobe.
Ne! Sam im to davah
da nit’ znao nisam.
I još uvijek, san mi zbori,
gubim sebe na one u prolazu.

Kao duh sam koji tijelo traži
da domaćinom mu bude,
muško, snažno, sebe svjesno.
Lutam zemljom sve ovo vrijeme
tražeći lik u zamjenu za sebe,
i još ljubavlju to zovem.

Kako samo izgubljen jesam!

Ne vidim tijelo svoje,
svjestan ga nisam,
odbačeno je…
Bol me njegova sili
da osjetim ga bar malo
i pažnju mu pružim.
Stopiti s njim se ne mogu,
već rupe u trbuhu stvaram
dok nemoguće tražim.

San mi znak šalje
da rascjep još tu je,
iscijeliti ga trebam,
no, kako? Ne znam.

Boris Pecigoš, pjesma “Rascjep”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)