Sasho piše o tome kako je pobijedio najveći napadaj panike u životu:

Bila je kasna jesen i jutro je bilo predivno, ali ne za sve. Probudio sam se pet minuta prije sedam sati i rekao sam si: “Ne! O, ne! Ne opet!” Imao sam snažan napad panike. Iskočio sam iz kreveta i nisam znao što da radim.

Započeo sam s raznim molitvama, nisu mi pomogle. Zatim sam krenuo s mantrama, isto ništa od toga. Onda sam si radio s energijama, i opet ništa. Uzeo sam neke knjige kako bih s čitanjem skrenuo pažnju, no ni to mi nije pomoglo. Panika je postajala užasna, dolazilo mi je da iskočim iz kože. Ništa mi nije pomagalo da izađem iz tog stanja. Krenuo sam prizivati sve bogove, svece i gurue, redom od Krista, Krišne, Šive, Bude, Padmašambave, Rinpočea, Višnua, Marije, itd. Hvatao sam se za svaku slamku, i u ono što vjerujem i ono što ne vjerujem. I opet nikakve promjene. Jedino što sam dobio taj dan je bila sve veća i veća panika.

Dan sam nastavio s užasnim osjećajem straha. Mantalo mi se, imao sam osjećaj da ću se srušiti, osjećao sam lupanje srca, drhtavicu, znojenje…

U 18:20 rekao sam sâm sebi da je smrt stigla i da se moram oprostiti od života. Odlučio sam se istuširati i obući, jer to je bilo jedino što sam mogao napraviti u tom trenutku – da doslovno uljepšam tijelo za zemlju, jer sam mislio da je tu kraj. Sa zadnjom snagom sam se otuširao i obukao te legao u krevet. Bilo je deset do sedam navečer – točno dvanaest sati panike. Legao sam kao mrtav i rekao sam si da sam spreman umrijeti. Uto se pojavio čudan osjećaj, kao da je vrh od igle krenuo od lijevog koljena da me polako dere po nozi prema gore, pa po trbuhu i sve do srca. Kada je stiglo do srca, oprostio sam se od života i rekao sam da je to to, da je došao kraj, da želim otići u mir i da se prepuštam.

I onda se dogodilo nešto sasvim drugo – ta igla me je probola u srce i kao da je nešto puklo, čak sam i čuo pucanje. Odjednom su mi se vratili sva snaga i radost, Ničega više nije bilo, panika je nestala. U trenutku kada sam po prvi put pogledao strahu u oči, strahu od smrti, on je nestao, otišao je. Nije imao u tom trenutku više ništa da mi ponudi. Taj dan sam vidio cijeli pakao, sve što je mogao, strah je učinio. I nije me ubio jer to nije u njegovoj vlasti.

Ustao sam. Rekao sam si da danas smrt nije došla. U tom trenutku sam paralizirao strah – odlučio sam da mogu i umrijeti i strah je nestao. Od tada pa do danas su se napadi panike ponavljali, ali kad god se to desi u tom trenutku uvijek zadržim svijest o sebi i kažem svjesno: “Hajde! Udari najjače!” I tada sve nestane. Točno, jedan dan će doći i fizička smrt, no to je nešto sasvim drugo. Ono što želim s ovim tekstom je da inspiriram ljude da se više ne boje, već da pogledaju strah u oči, da mu doslovno pokažu srednji prst. Sve je za naše više dobro, sve su to lekcije i učenja s jednim ciljem – da budemo sve bolji i bolji. Na kraju ispada da je strah samo naš prijatelj koji nam pomaže da izađemo iz tog mraka, da se suočimo s vlastitim demonima i da počnemo živjeti.

Sretno dobri ljudi!

Sasho Martinovski