Kiša

Nebo se teško spustilo nad grad
i oblaci tmasti
pritišću moju dušu,
a suze kiša krije
dok slijeva se niz kosu
i obraze promrzle.
Drhćem na vjetru koji šiba,
slomljenog kišobrana
kraj nogu odbačenog,
i ne bježim u zaklon,
tja čemu?
Odjeća uz kožu slijepljena
od potopa tog silnog,
zadnji trag topline gubim.
Kiša, taj pljusak gromki
spire suze
koje sad već slobodno teku,
suze boli neke drevne neznane,
koje cijede se niz vrat
sve do zemlje crne
i lokve blatnjave u kojoj stojim
cipela promočenih.
Lije iz oblaka nebeskih
i iz duše zemaljske.
Mirim se jer, trenutak to je
kratak, prolazan i važan,
voda ta iz oka nebeskog i mojeg
čisti, krijepi, hrani.
Proć’ će
i sunce ću ponovo vidjet!
Ali isto znam tako
da oluja druga doći mora
u kolu života zacrtana,
pa učim je primat
kao i sunca zrake,
u strujanju nepostojanom
tog prirodnog toka
života i vremena,
iako boli i zebe i straši,
i radije je doživjeti
više volio ne bih
bez ognjišta toplog.

Boris Pecigoš, pjesma “Kiša”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)