Stisnuti život, prostor u kojem nema svjetla, svjesno zatvaranje sebe u ormar gdje nema zraka, gdje je mrkli mrak. S vremenom zaboravljamo tko smo i što smo htjeli, što smo željeli. Taj ormar postaje sve teži i teži, sve je manje prostora oko nas, sve je manje zraka.

Tako to izgleda kada mi kao Bića sami sebi pošteno smjestimo, kada doslovno godinama guramo sebe u taj ormar u kojem smo prestrašeni kao da smo živi pokopani dok na kraju ne postanemo skroz beživotni. Nikako da nam padne na pamet da samo trebamo otvoriti vrata i izaći van. Samo to!

Um, inače fenomenalan talent, upravo nam to radi. On uvijek nađe metode kako bismo ostali u tom prostoru i kako bismo tonuli sve dublje i dublje, sve dok se ne dogodi fizička smrt. Na kraju umremo kao najveći kukavice i to sve zato što smo toliko vjerovali vlastitom umu i što smo pobrkali stvari, jer, zapravo, mi – nismo um.

S druge strane, život nas toliko voli (jer smo mi sami taj život!) pa djeluje uvijek na vrijeme i kreće u akciju. Pojavi se neka osoba i otvori vrata od tog našeg savršeno sigurnog ormara. I što kažemo? “Ne hvala, dobro mi je tu. Vani su ajkule i druga čudovišta, a tu sam na sigurnom.” I opet zatvorimo vrata i nastavimo životariti. Pojavi se neka druga osoba i opet otvori ta vrata, a u rukama nosi puno darova. Priča nam o poljima punim cvijeća, livadama s potocima, morima i oceanima. A mi na to kažemo: “Idi k vragu! To je za nekoga drugoga, ja nisam te sreće.” I opet se vrata zatvore. Upravo smo odbili prihvatiti ponudu “jer mi nismo te sreće”.

Nakon ovoga stvari postaju još gore. Frustracija postaje sve veća, razvijaju se pohlepa, ljubomora, zavist, bijes… Tu smo se kompletno predali tome da budemo žrtva našeg uma i naše propadanje je neizbježno. Ili?

Ili će odgovor biti mala riječ, mala iskrica koja može spaliti sve za čas. Jer bilo je dosta, bilo je i previše. Ionako ćemo na kraju biti lijepo u lijes položeni, zar ne? Nego, da li mi možemo SADA izaći iz ovoga i vidjeti sva ta čudovišta o kojima nam je um pričao. Hajde da to provjerimo – što se to zbilja tamo vani događa? Ovakav stav, takva iskra je ono što trebamo svi napraviti. Hrabrost je kada izađemo iz tog ormara IAKO SMO PRESTRAŠENI! Tada možemo osjetiti cijelu ljepotu samog života i vidjeti da je vani i svjetlo, jer smo i mi svjetlo. Možemo osjetiti da smo živi u svemu i da je sve živo u nama.

Izađimo!

Mi smo to, mi smo taj život koji sve pokreće.

Sasho Martinovski

• Facebook
• YouTube