Sasho piše o “energetskoj empatiji”:

Živio sam u Rijeci nekoliko mjeseci 2012. godine. Bio je to moj prvi dolazak i moje prvo otvaranje s onime što zapravo jesam pred ljudima izvan Makedonije. Moj prvi izlazak je bio u centar grada da se upoznam s mjestom, ljudima i svime što grad nudi. Šetao sam Korzom, uživao u predivnom kafiću, divio se ljubaznim ljudima…

Ugledao sam mjesto gdje se prodaju komadi pizze, osjetio sam glad i zaželio sam se te pizze. Odjednom su počeli neopisivi bolovi. Bilo je prestrašno i skoro sam se srušio na pod od bolova. Cijelo tijelo me je jako boljelo. Moju frendicu je uhvatila panika i nije znala što da radi. Ništa joj nisam mogao reći, samo sam htio da odemo kući.

Kod kuće sam povratio snagu. Pitali se me da što mi se dogodilo. Objasnio sam im da sam osjetio kao da me netko tuče i jake bolove po cijelom tijelu. Bio sam tamo kao u nekom šoku te sam osjećao veliku tugu, tugu koju ne mogu ni opisati, kao da takva tuga tu na ovom svijetu ni ne postoji.

Moje prijateljice su se potom sjetile da je tamo jedan dečko, Makedonac koji je živio u Rijeci, jedne večeri također čekao svoj komad pizze kada su ga napali neki dečki i brutalno ga pretukli na smrt.

Osjetio sam sve to, osjetio sam tu bol i osjetio sam dušu tog dečka. Nešto je htio da mi pokaže, ne znam što. Do danas nisam to shvatio. Možda je i samo mjesto upilo ili zadržalo energiju tog nasilnog događaja, a ja sam je osjetio kad sam se našao tamo. Kako god bilo, htio sam s ovim tekstom podijeliti svu njegovu traumu jer taj mladić zaslužuje da to bude ispisano.

I želim vam uputiti poruku da uvijek morate biti otvoreni i svjesni jer nikada ne znate na što ćete naići. Otvaranje prema ljubavi je i otvaranje prema životu i prema drugima. Postajete empatična bića, bića koja osjećaju i žive te doslovno osjećaju i više nego je to uobičajeno.

Sasho Martinovski