Da bismo pomirisali cvijet potrebno je kleknuti pred njega. To je čin poniznosti pred veličanstvenošću prirode, gesta kojom se smještamo u ispravan poredak stvari, kako bi nas jedan sasvim običan cvijet nagradio svojim opojnim mirisom. Naravno, možemo ga mi i otrgnuti i pomirisati… ali to je neka sasvim druga priča…

Možemo li isti pristup imati i s ljudima? Umjesto da ih “otrgnemo” iz njihovog svijeta u koji pripadaju, uzmemo samo za sebe, “iskoristimo” dok nam mirišu, a potom odbacimo kada uvenu, nije li bolje ako im priđemo također sa stavom poniznosti, da s njima razmijenimo ljepotu koju oboje nosimo i darove koje si međusobno možemo pružiti, a potom da odemo… sretni na tom divnom trenutku koji smo imali?

To je zen.