Stisnuti život, prostor u kojem nema svjetla, svjesno zatvaranje sebe u ormar gdje nema zraka, gdje je mrkli mrak. S vremenom zaboravljamo tko smo i što smo htjeli, što smo željeli. Taj ormar postaje sve teži i teži, sve je manje prostora oko nas, sve je manje zraka.
Tako to izgleda kada mi kao Bića sami sebi pošteno smjestimo, kada doslovno godinama guramo sebe u taj ormar u kojem smo prestrašeni kao da smo živi pokopani dok na kraju ne postanemo skroz beživotni. Nikako da nam padne na pamet da samo trebamo otvoriti vrata i izaći van. Samo to!
Nastavi čitati