Arhiva Kategorije: Poezija

Preobrazba

Za promjenom žudim,
već sumnja me hvata
da l’ to samo san
sanjam oka otvorenog!?
K’o da vjeru gubim
jer, jest, lišće mlado tu je,
ali trupac taj i korijen
isti i dalje stoji.
A ja bih na drugom polju
radije vode pio
i korijenje novo
u boljoj zemlji skriv’o…

Gusjenicu gledam
kako krila krhka
iz ničega stvara,
bez znaka da leptir
krasni će postat.
I ja bih tako!
Krila obojana želim
među cvjetove
mirisne i žive
da me ponesu,
nektarom da se slasnim
gostim u izobilju
što priroda ga daje…

Zaboravio bih lako
da i ja puzah nekad.
Eh, ali tog još nema,
i hoće li doći!?
Nadat se samo mogu
da čahura na me čeka
il’ već u njoj spavam,
ne znam,
do svitanja
i te livade cvjetne…

Boris Pecigoš, pjesma “Preobrazba”, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Zimski solsticij

Najduža noć je iza mene,
u zaborav odlazi s košmarima svojim
već s prvim zrakama kasnoga sunca
koje čeznutljivo gledam
skriveno iza koprene isprepletenih grana
nage šume na brežuljku
nevinom u snježnoj bjelini
i čistoći kojom odiše sav kraj.
Kratak je ovaj dan i prepun nade,
jer znam da vraća se
u mračne kuteve
svjetlost koja počela je rasti.
A zima tek počinje,
priroda miruje, spava,
a najhladniji dani
tek su preda mnom.
Sve što mi preostaje jest
prepuštanje energiji
koja vani caruje,
čekanje dok sunce ne ojača
u borbi s mrakom i hladnoćom
od kojih me srsi prolaze.

Boris Pecigoš, pjesma “Zimski solsticij”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Zeleni most

Bar jednom u životu most zeleni treba prijeći
preko rijeke vatrene,
dok s druge strane zemlja
prostire se u tmini.
Ne znam što me čeka,
tek naslutiti zora se dade.
Most je kamen čvrst,
no strah je tu jači,
tama i na ovoj strani pogled mi mrači,
ne ostaje ništa više za slavit’.
No most prijeći!?
Oči moje ne vide širok put i stazu čvrstu,
potporanj od stijene iz utrobe zemlje.
Strah, oklijevanje, nesigurnost, sve je što imam,
vatrena rijeka buči, razum gubim,
vjere nemam, nade, nikog,
tama iza, tama naprijed, most ne vidim,
samo rijeku vatre što milosti nema.
Kuda?
Sljepilo me hvata, pravac gubim
dok svjetlo se posljednje gasi
u očaju,
dok rijeka u njedra me svoja prima…
~
Plamen čisti dušu moju, mrena se kida,
anđeo kojeg znadoh nekad, tu kraj mene stoji.
Most ne mogah prijeći, ali greške nema.

U spomen na mojeg brata Brunu koji si je oduzeo život (11.10.1975. – 7.12.2007.)

Boris Pecigoš, pjesma “Zeleni most”, 7.12.2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Slika: Boris Pecigoš, Zeleni most

Tuga me prožela

Tuga me prožela,
biće moje opsjela
do srži,
kosti krute
strahom natopljene,
jer sâm hodim
Svijetom ovim
nepoznatim.
I ne znam tko sam…
Gdje sam?
I kamo to idem?
Noć je mrkla,
hladna i pusta,
tek koja zvijezda
sjaj svoj dade,
bez Mjeseca nit’ svjetla duše
tapkam
kroz mrak
dok bol me guši
kojoj lijeka ne znam.
Nit’ mira, nit’ znaka
za kojim žudim strasno,
nade slomljene
i srca napukla,
davno već
sasušena, bez soka
životnoga
što ljubav se zove.
Jer,
ne upoznah je
nikad!
Samo slutnju neku
nejasnu
o kojoj se priče predu,
bajke više
nestvarne,
čak i one od Boga
navodno poslane
utjehu ne nude,
samo puste želje,
obećanja,
nadanja,
bez vjere u sebe,
Oca ili Majku,
sa sjenkom smrti
nadvitom nad posteljom
mojom, odrom slatkim
kojem još vrijeme nije
da me primi
u san vječni,
gdje mir možda nađem
i spokoj
željeni.

Boris Pecigoš, pjesma “Tuga me prožela”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Pjesmu (tugu) je van izvukla Gayatri mantra:

Jesen

Pomalo kopnim,
nisu to još neki znaci,
ali znam,
osjećam,
jesen slutim,
dok zrak je još vreo,
i titra u idili,
sve savršenim jest,
na vrhuncu dana, i doba.
Sjaj na mom licu,
osmijeh predivan,
veselju naizgled kraja nema,
ali osjećam,
sjetu neku koja
kao maglica
skriva se iza mog pogleda,
to jesen
dolazi.

Ma nek ovo traje,
želja je moja,
no, znam,
mjena je stalna,
reče nekad netko.
I pokoji list već
žut vidim,
na putu mom gdje leži,
i srsi me neki prođu,
zar jesen tako je strašna!?
Ali što da činim?
Kolo se kreće,
promjenu nosi,
kojoj uteć ne mogu.

Mirim se u sebi,
dok ruže u vrtu krasne
mirise svoje još nude,
a dan velik zvijezdama
nebo krade.
Jer, i grana suha,
zemlja pusta
maglom prekrivena,
svoje draži nosi slatke,
u klicu što se sprema,
da u vrijeme pravo
u život opet
bajni krene.
Zato, jeseni moja, dođi!

Boris Pecigoš, pjesma “Jesen”, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Nastavi čitati

U žarištu puteva naših

Znam da postojiš
negdje u izmaglici budućnosti,
čekaš, baš kao i ja,
da putevi nam se ukrste,
isprepletu i prožmu
u toj čežnji od početka stvaranja,
čežnji za odjekom stapanja
u kozmičkom sjecištu,
jer,
obojica znamo, slutnja nas prati
od prvih dana ovdje,
sjećanje na obećanje
koje smo dali jedno drugom
još dok sjene smo bili.

Usud nam je takav:
prvo kroz zemlju vjetrova proći
i očvrsnuti na tlu jalovom
kamenitom, suncem sprženom
i pijeskom uskovitlanim izbrušenom.
Znali smo da prekaljeni kad budemo
i mudrost savladamo,
čovjek
kad postanemo,
ne mine nam susret davno određen,
upoznavanje naizgled novo,
jer,
osjećaj taj
da nedostaje netko, onaj drugi,
nije jer sebe nismo znali,
duša nešto više traži,
tebe,
suputnika mog od kad svjetlo
zasjalo je prostranstvom nebeskim.
I sad u tijelu žudim
s tobom zemljom ovom hoditi.
I čekam te,
mislima već
u žarištu puteva naših.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Nauči me biti

Nauči me biti
ružom u vrtu mirisnom gdje si ti vrtlar,
vrbom kraj potoka kroz čije raspuštene kose tvoj dah struji,
maslačkom uz puteljak kojem si u sjeme novi život utkao,
vrapcem kojeg zrnje od tebe ostavljeno uvijek dočekuje,
ljiljanom u polju žarkih boja sunca kojeg si nevinošću blagoslovio.

Nauči me biti
jer znam da sam i ja dio tvojeg vrta, livade i šume,
kap u jezeru ispunjenom tvojim suzama radosnicama,
moj duh s tvojim kroz grane stabala struji
i stvoren sam uživati dar tvoje ljubavi.

Nauči me biti
jer znam da samo tako ja mogu postati ti,
vidjeti istinu o sebi
i o tebi, voljeni.

Podsjeti me u milosti svojoj kako da ti se prepustim u bivanju,
jer rastem u vrtu za koji se ti brineš, a ja odahnuti mogu.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Kraj stare tise

Ljetno jutro kišom osvježeno dočekao sam kraj stare tise
usred zapuštenog pašnjaka bez krava,
gdje kupina grmovi tamnim bobicama svojim
na gozbu zovu, uz rub šume visokih jela
kroz koju puteljak mračan do stuba kamenitih vodi,
stuba u bezdan duše.

Krećem srca stisnuta…

Miris ciklama me opija, sladak i težak, zemljan,
dok na prvu stubu stajem.
Moram do dna, kraj jama i špilja, škrapa vodom izgriženih,
stubu po stubu, sve dublje u tamu za koju ne znam što krije.

Želim odustati. Idem nazad…
Ali ne! Putem ovim moram proći
jednom za svagda, kako mir bih ponio nazad
ili smrt.

Stubu po stubu sve sam niže… stota, dvjestota, tristota…
Pogledam oko sebe – zapravo je lijepo
to drveće što raste iz kamena mahovinom obraslog
i papratima koje iz pukotina vire
kraj pokojeg cvjetka ciklame, stidljivog.

Uh, preda mnom strmina velika se otvara,
litica kojom staza cik-cak krivuda, a noge klecaju.
Na okuci još jedna tisa korijenom kamen je obrglila,
a granama natkriljuje put… i mene samog u vrleti ovoj.
I gle – otvor zjapi mračan u koji staza me vodi!

Oklijevam…

Ulazim sa zebnjom u srcu u to mrklo okno,
mrak se obavija oko mog tijela i povlači me…
Uzdah olakšanja ispustim kad svjetlo je bljesnulo
na drugom kraju prolaza koji na plato uzak izbija
nad kanjonom kojem ne nazirem dna, ali čujem…
Žubor! Ovdje nešto teče… voda bistra emocija mojih
što čista iz utrobe gore izvire i presahnuti ne može.

Požurim stazom dalje, nad ponorom koji sad me doziva
da do dna se njegovog spustim, gdje odmorište na me čeka
kraj vode žive i suncem odnekud obasjano.
Prekrasno je, predivno… a strepio sam.

Osjećam i čuvare ovog Raja, bića koja raširenih ruku
dobrodošlicu mi pružaju i radost kao poklon daruju.
Kažu mi da sjednem i breme s leđa otpustim…
U vodu ga bacam hladnu da ga odnese daleko.

Jest, smrt je ovo koje sam se bojao i koja me ipak snašla,
smrt staroga, navika beskorisnih i tereta što me pritiskao.
Suze su se moje vodi pridružile, jecaji snažni odjeknuli…
… suze boli i suze radosnice.

Spoznajem da smrt i mir zajedno hodaju.
Oboje nađoh ovdje, u ovom vrtu života na dnu bezdana
što strašan mi se činio.
Smrt i mir.

Kad se gore do stare tise vratim
zahvalit ću joj, tom stražaru stoljetnom
koji hladovinom me svojom okrijepio i na ovaj put potakao.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐍 Reiki energetska tehnika: tečajevi I, II i III stupnja, tečajevi obnavljanja inicijacije, energoterapije, kidanje toksičnih vezanosti, energetsko čišćenje i zaštita prostora, zaštita i čišćenje aure, skidanje uroka i crne magije:
https://boris-pecigos.com/reiki

🦉 Radiestezijske analize prostora i osoba, pitanja za visak, energoterapije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, skidanje uroka, kletvi i crne magije:
https://sasho-martinovski.com

🐅 Osho zen tarot: čitanje iz karata, tematske i horoskopske zen analize, dopisni i live video tečajevi:
https://boris-pecigos.com/osho-zen-tarot


Danas sam umro…

Dijete.
U igri je raslo maštom hranjeno:
– Kad narastem bit ću…
Snovi su se pleli i u klupko mrsili,
zamršeni klupko nestvarnosti,
a ideje životom okrutnim ludima su nazivane.

I dijete umre.

Mladić nesigurno korača
u nepoznato,
užasnut zahtjevima “zrelosti”.
Bunt se rađa.
I potraga…
… staza zavojita
dračom i cvijećem mirisnim,
dolovima i klisurama,
suncem i vjetrom ledenim,
znanjem i izgubljenošću
u tami šume
obilježena.

I mladić umre.

Stablo cedra postade,
visoko,
krošnje hladovinom obdarene
i korijena snažnog duboko u zemlji uprtog,
znanjem, duhom i mirisima rajskim bogato,
pod koje se mnogi utekoše.
Raslo je ono i grane širilo
u šumi cedrovoj
sa stablima drugim,
sve dok ga duh ne napusti.

I stablo cedra umre.

Rika tigra tada se šumom začula,
snažna jeka životinje gizdave
animalnom snagom prožete
i umiljatošću nekom,
koju na rubovima šume znala je
čeljad i poštovala.
Tigar taj uz mirise šume
i druge je tajne čulima prizivao,
pjev ptica i šum lišća, zrikavaca zrik,
boje živopisne pod zrakama je sunca vidio,
s duhovima prirode razgovarao
i u snove dolazio.

I tigar umre.

Sjećanja mi rubom svijesti lete,
snen sam još, al’
tugu jasno razaznajem,
puštam je da se tijelom mojim razmili
i suze niz lice mi namami
da se oprostim sa životom starim.

Danas sam umro.
Opet.

I budim se…
Tko sam?

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐅 Osho zen tarot: čitanje iz karata, tematske i horoskopske zen analize, dopisni i live video tečajevi:
https://boris-pecigos.com/osho-zen-tarot

🐍 Reiki energetska tehnika: tečajevi I, II i III stupnja, tečajevi obnavljanja inicijacije, energoterapije, kidanje toksičnih vezanosti, energetsko čišćenje i zaštita prostora, zaštita i čišćenje aure, skidanje uroka i crne magije:
https://boris-pecigos.com/reiki

🦉 Radiestezijske analize prostora i osoba, pitanja za visak, energoterapije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, skidanje uroka, kletvi i crne magije:
https://sasho-martinovski.com