Mač mi je opet u srce zariven,
oštrica je meso zasjekla
i žile,
krv kaplje po plahtama bijelim, nevinim…

Zašto mi duša priziva to sječivo
uvijek iznova?

Zar da čujem otkucaje, osjetim bìlo
na koje gluh sam inače?

Zar to jedini je način?

Mrzim Boga u tim trenucima
i život čemeran
prepun samo pustog nadanja…

Boris Pecigoš, pjesma “Mač”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Nebo se teško spustilo nad grad
i oblaci tmasti
pritišću moju dušu,
a suze kiša krije
dok slijeva se niz kosu
i obraze promrzle.
Drhćem na vjetru koji šiba,
slomljenog kišobrana
kraj nogu odbačenog,
i ne bježim u zaklon,
tja čemu?
Odjeća uz kožu slijepljena
od potopa tog silnog,
zadnji trag topline gubim.
Kiša, taj pljusak gromki
spire suze
koje sad već slobodno teku,
suze boli neke drevne neznane,
koje cijede se niz vrat
sve do zemlje crne
i lokve blatnjave u kojoj stojim
cipela promočenih.
Lije iz oblaka nebeskih
i iz duše zemaljske.
Mirim se jer, trenutak to je
kratak, prolazan i važan,
voda ta iz oka nebeskog i mojeg
čisti, krijepi, hrani.
Proć’ će
i sunce ću ponovo vidjet!
Ali isto znam tako
da oluja druga doći mora
u kolu života zacrtana,
pa učim je primat
kao i sunca zrake,
u strujanju nepostojanom
tog prirodnog toka
života i vremena,
iako boli i zebe i straši,
i radije je doživjeti
više volio ne bih
bez ognjišta toplog.

Boris Pecigoš, pjesma “Kiša”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Plutam na površini vodâ osjećaja mojih
dok me samo nit za dno veže
i duboko u močvarno tlo korijenje pruža,
u zemljicu bez koje živio ne bih.

Otvorio sam se prema svijetu iznad opne vodene
da od svjetla i zraka zelenilo listova stvaram,
tih ovalnih plovila kojima se tek pokoji prolaznik divi,
al’ zato voden-bića sa zahvalom za počinak koriste.

Četiri elementa u mojoj su službi:
vatra sunčevih zraka koja me energijom puni,
voda bez koje ne bih bio ovo što jesam,
zrak koji vjetrom struji nad listovima mojim,
zemlja koja me usidruje i hrani.

I tako prolaze dani, noći, smjenjuju se ljeta, zime,
a ja jesam,
možda s novim listovima tek,
u čeznuću za onim zašto postojim.

Drugovi me neki pretekli već, bez muke
procvali cvjetovima bijelim kao snijeg,
latica u čaški kao plamena jezičci,
lotosom kojeg božanskim nazivaju.

A mene još uvijek samo listovi krase,
zeleni, voštani i sjajni,
koji svakog ljeta obećanje nude,
ali kruna ta koja uzdahe mami se ne rađa.

Boris Pecigoš, pjesma “Lopoč”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Bio je samo netko u prolazu,
mladić iz razreda
ni po čemu osobit,
osim visok i pouzdanja pun,
barem se tako činilo.

Ugledao sam u snu njegov lik
u učionici kao nekad,
osamnaest ljeta stariji,
a opet isti.

Sjedio sam u miru svom
sve dok nije, na odlasku
dotakao ruku moju
na koljenu položenu,
stisnuo mi šaku i
osmjehom me darivao.

Tad izgubio sam sebe.

Praznina kod želuca,
grč,
čežnja neostvariva
koja odavna me mori.
I sad mi se u snu otkri
da još tu je,
ta neka čudna glad
koju nemir prati.

Ne vidim jasno i kriterija nemam
kad gesta bezazlena
kaos toliki mi stvara
i težnju budi nedokučivu.

I pitam se jutrom
kad otjerao sam sna sjene:
Što zbilo se to!?
Ljubav to nije bila,
a nit’ tijela želja slatka,
samo žudnja tjeskobna.

Za čim!??

Izgubio sam sebe u trenu,
smisao više vidio nisam
života svog
osim da budem on,
stranac u prolazu.

I sjećanja mi navru
koliko je neznanaca
kralo mi to nešto iz utrobe.
Ne! Sam im to davah
da nit’ znao nisam.
I još uvijek, san mi zbori,
gubim sebe na one u prolazu.

Kao duh sam koji tijelo traži
da domaćinom mu bude,
muško, snažno, sebe svjesno.
Lutam zemljom sve ovo vrijeme
tražeći lik u zamjenu za sebe,
i još ljubavlju to zovem.

Kako samo izgubljen jesam!

Ne vidim tijelo svoje,
svjestan ga nisam,
odbačeno je…
Bol me njegova sili
da osjetim ga bar malo
i pažnju mu pružim.
Stopiti s njim se ne mogu,
već rupe u trbuhu stvaram
dok nemoguće tražim.

San mi znak šalje
da rascjep još tu je,
iscijeliti ga trebam,
no, kako? Ne znam.

Boris Pecigoš, pjesma “Rascjep”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Mravi
crni, s krilcima
oblijeću lampu
udaraju u sjenilo od rižinog papira
umiru pržeći se na žarulji.
Groblje kukaca nasred poda
žrtve ludila
omamljene svjetlom
koje ih je neodoljivo privlačilo
u smrt.
Čudan je prizor tih stvorenja
s krilima
tamo gdje ih inače nema
kako vinula se u nebesa
s nadom da u luči njihov je sveti gral.
I umrli su, uginuli, crkli
sprženi svi do jednog
pometeni s ostalim smećem
bez da je svijet zastao
i’ko suzu ispustio, bar neki drug njihov.
Nestali su nizašto
kao da i nisu bili
ovog svijeta djelić
a već novi se legu
izvaljuju iz njedara kraljice Majke
s čežnjom da i oni lete
k svjetlu
koje će ih ubiti.

Boris Pecigoš, pjesma “Mravi”, 2010.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Zar još jedna erupcija kamena rastopljenog
uz gromku buku iz bezdana kulja vrelog!?
Zar opet zemlja se trese dok tutnji u daljini,
a žar poput kiše prekriva tlo mi znano!?
Vatre goleme bez milosti dolinom se šire
koja plodna jednom bješe…
Zar opet to gledam!!?
Grmljavinu strašnu, tminu gustu neprovidnu,
sile umu neshvatljive gdje tek zrno sam sitno.
Nije mi to novo – vulkan znam taj dobro,
prijatelji smo mi stari, od začetka dana
on tu je, pratitelj moj vjerni.
Kad rigat krene milosti nema, strah me prožme
jer od ognja tog malo što osta.
No oku nevidljivo tu krije se čudo,
život novi kao Feniks iz pepela niče,
čist i nevin kraj stošca uspavanog,
raste i buja, cvjeta i plodi…
…u vječnoj mijeni s kojom mirit se moram.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Mnoštvo je grana
na stablu mog života,
malih, velikih,
razgranatih
i ravnih,
pokoja suha,
pokoja odlomljena,
ima ih s cvijetom,
a nađe se i ploda,
neke tek niču
da postanu snažne
grane
kojom će neka djeca
sezat do plodova slatkih,
ili ljuljačku svoju objesit.

I to stablo,
što korijenje svoje
u dubine zemlje nepoznate
pruža da sokove
na Izvoru siše,
tko zna što još čeka!?
Oluje prošle mnoge,
gromovi i munje,
kiša blaga i ona ljuta,
sunce milo i opako,
pokoji urez srca zaljubljenog mladića,
na kori već tvrdoj
imena ljubavnika,
prekrižena.

Stablo nosi svoje grane,
ljeta novo lišće vide
koje umire na kraju zime,
kad novo ruho odijeva,
naizgled isto,
ali to ono od prije više nije.

Boris Pecigoš, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Pedeset joj je ljeta, možda i više…
i nikog nema da pamti joj dan
kad klica iz sjemena
k nebu se vila,
u šibu tanku izrasla,
pupom plemenitim nasađena
u tri grane se rascijepila,
nebo dosegla i cvijetom,
latica bijelih kao snijeg
kojima travnjak
proljećima prekrivala,
cvijetom mirisnim i mednim
grane svoje nakitila,
nektarom pčele pojila,
u strujanju životnom novo sjeme
u čaški začela,
plodom slasnim ga ogrnula,
bojom sunca uresila
i djeci pokoljenja nebrojenih
sline mamila.

A pod njom što se sve zbilo…
eh, kad bi priče svoje
prenijeti mogla,
makar šaptom vjetru u prolazu,
sretne i tužne,
srcu drage koje osmijeh bi izmamile
i one kojih radije sjećala se ne bi,
a ipak su kraj stabla se njenog zbile.
Možda je mudrost to – da šuti,
sjećanja za se da drži,
a nas koji tu još smo
svakog travnja mirisom svojim
opija da srca nam gane,
i svakog rujna plodom da nas
obilnim gosti,
veselje kraj nje da pronađemo
i milinu životnog trenutka
tog kratkog, ali postojanog,
oslonac koji uvijek nas dočeka.

Tužan sam jer i njoj dani su već kratki…
cvijet još uvijek obiljem
bijelim i mirisnim je bogat,
al’ plodovi žuti kopne.
Osjećam umorila se najzad,
kraju svom se bliži, otežala
od priča silnih koje bi kazivat htjela,
al’ iz ljubavi šuti dok milinom nas dariva.

Promatram je, cvat taj raskošan…
posljednji možda!?

Nek’ pjesma ova bude joj spomen…
sjećanje koje minuti neće,
na krušku staru, cvijetom mirisnim
okićenu,
u srcu mom koje stati isto hoće,
ali riječi ove, na papiru
trajat će još dugo, i kad nas dvoje
više biti neće.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Još dok zrak hladan
s planine se grebenima spušta
u kotlinu kojom potočić mirno žubori,
a snijeg još ponegdje lišće otpalo krije,
život se iznova budi,
glavice proviruju cvjetne,
prve boje u sivilu što od zime još osta
navješćuju ono što tek slijedi…

Visibaba bijela u zemlju gleda dok
šafran k nebu se otvara,
ljubice mirisom opojnim diraju čula,
a jaglaci žuti poljem sunce šire,
cice-mace pahuljaste i
lijesaka rese suhe grane kite,
podbijel, bez listova gol se na glini kaže,
a žabnjak tek listove za cvatnju sprema…

Volim taj prvi dah novog života,
svitanje još dok grane su gole,
a studen livadama se i šumom povlači,
trenutak taj čaroban
kojeg i cvrkut ptica nebom slavi,
jer i one znaju što se sprema,
oku još nevidljivo
bujanje koje samo što ne krene…

Iščekivanje tu je neko,
napetost srcu mila,
kad zvukovi resko zrakom se šire,
a boje tih vjesnika veselje u svakome bude
i prije nego se krošnje u zelen-ruho odjenu…

Volim taj trenutak kratak,
kad tron na kojem zima sjedi
prazan osta, a druga dama još
stigla nije…

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)