Arhiva Kategorije: Poezija

Osamdeset i devet grančica života

Mnoštvo je grana
na stablu mog života,
malih, velikih,
razgranatih
i ravnih,
pokoja suha,
pokoja odlomljena,
ima ih s cvijetom,
a nađe se i ploda,
neke tek niču
da postanu snažne
grane
kojom će neka djeca
sezat do plodova slatkih,
ili ljuljačku svoju objesit.

I to stablo,
što korijenje svoje
u dubine zemlje nepoznate
pruža da sokove
na Izvoru siše,
tko zna što još čeka!?
Oluje prošle mnoge,
gromovi i munje,
kiša blaga i ona ljuta,
sunce milo i opako,
pokoji urez srca zaljubljenog mladića,
na kori već tvrdoj
imena ljubavnika,
prekrižena.

Stablo nosi svoje grane,
ljeta novo lišće vide
koje umire na kraju zime,
kad novo ruho odijeva,
naizgled isto,
ali to ono od prije više nije.

Boris Pecigoš, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Stara kruška

Pedeset joj je ljeta, možda i više…
i nikog nema da pamti joj dan
kad klica iz sjemena
k nebu se vila,
u šibu tanku izrasla,
pupom plemenitim nasađena
u tri grane se rascijepila,
nebo dosegla i cvijetom,
latica bijelih kao snijeg
kojima travnjak
proljećima prekrivala,
cvijetom mirisnim i mednim
grane svoje nakitila,
nektarom pčele pojila,
u strujanju životnom novo sjeme
u čaški začela,
plodom slasnim ga ogrnula,
bojom sunca uresila
i djeci pokoljenja nebrojenih
sline mamila.

A pod njom što se sve zbilo…
eh, kad bi priče svoje
prenijeti mogla,
makar šaptom vjetru u prolazu,
sretne i tužne,
srcu drage koje osmijeh bi izmamile
i one kojih radije sjećala se ne bi,
a ipak su kraj stabla se njenog zbile.
Možda je mudrost to – da šuti,
sjećanja za se da drži,
a nas koji tu još smo
svakog travnja mirisom svojim
opija da srca nam gane,
i svakog rujna plodom da nas
obilnim gosti,
veselje kraj nje da pronađemo
i milinu životnog trenutka
tog kratkog, ali postojanog,
oslonac koji uvijek nas dočeka.

Tužan sam jer i njoj dani su već kratki…
cvijet još uvijek obiljem
bijelim i mirisnim je bogat,
al’ plodovi žuti kopne.
Osjećam umorila se najzad,
kraju svom se bliži, otežala
od priča silnih koje bi kazivat htjela,
al’ iz ljubavi šuti dok milinom nas dariva.

Promatram je, cvat taj raskošan…
posljednji možda!?

Nek’ pjesma ova bude joj spomen…
sjećanje koje minuti neće,
na krušku staru, cvijetom mirisnim
okićenu,
u srcu mom koje stati isto hoće,
ali riječi ove, na papiru
trajat će još dugo, i kad nas dvoje
više biti neće.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Vjesnik proljeća

Još dok zrak hladan
s planine se grebenima spušta
u kotlinu kojom potočić mirno žubori,
a snijeg još ponegdje lišće otpalo krije,
život se iznova budi,
glavice proviruju cvjetne,
prve boje u sivilu što od zime još osta
navješćuju ono što tek slijedi…

Visibaba bijela u zemlju gleda dok
šafran k nebu se otvara,
ljubice mirisom opojnim diraju čula,
a jaglaci žuti poljem sunce šire,
cice-mace pahuljaste i
lijesaka rese suhe grane kite,
podbijel, bez listova gol se na glini kaže,
a žabnjak tek listove za cvatnju sprema…

Volim taj prvi dah novog života,
svitanje još dok grane su gole,
a studen livadama se i šumom povlači,
trenutak taj čaroban
kojeg i cvrkut ptica nebom slavi,
jer i one znaju što se sprema,
oku još nevidljivo
bujanje koje samo što ne krene…

Iščekivanje tu je neko,
napetost srcu mila,
kad zvukovi resko zrakom se šire,
a boje tih vjesnika veselje u svakome bude
i prije nego se krošnje u zelen-ruho odjenu…

Volim taj trenutak kratak,
kad tron na kojem zima sjedi
prazan osta, a druga dama još
stigla nije…

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Njoj koju sam zavolio

Zavolio sam je,
njen hladan vjetar koji do kostiju prodire
komešajući strahove u srži pohranjene,
kovitlajući ih poput pahulja bijelog snijega
u tmurnom sivilu krajolika.
Mila mi je postala
studen njena sveprožimajuća,
privid nekretanja,
mrtvilo u koje je svu prirodu zavila.
Nit’ nakon tri mjeseca pustošenja njenog,
sred veljače na izmaku
kad jecaji srca izmučenih
za proljećem sve glasniji postaju,
dojadila mi nije.
Upijam, srčem u se svaki dodir njen
čulima izoštrenim na škripanje pod cipelama,
fijuk u golim krošnjama,
zebnju u obrazima i promrzle prste.
A znam da to nije samo doba godišnje,
vrijeme što zovemo ga ružnim, jer
vidio sam da ona vani odraz je nje u meni.
Zavolio sam je,
i nju koja obitava u mom biću,
zaleđenost koja se krila u ponorima nesvjesnim,
od koje sam bježao čeznući da nestane
u vječnom proljeću ili vatrama ljeta.
Ne želim da ode,
sad kad sam žudjeti za njom počeo,
naučio prepuštati se njenoj struji života
i zakonima koje dosad razumio nisam.
Zavolio sam je,
nju, u meni ogledan vanjski prizor,
i ne želim više da ode.
Ali, ne mogu je vezati za sebe,
zadržati je,
jer i ona postaje prošlost, samo slika
koja blijedi svakom sekundom koja otkucava.
Zadržati je želim kad mi toliko ugode donosi,
kad ljubav osjećam za koju želim da traje,
ushićenje svakim njenim dahom orošenim.
A ona izmiče, klizi mi niz prste,
prosipa se poput pijeska kojeg vjetar
u ništavilo odnosi, ostavljajući samo
tugu za izgubljenim.
A gle, shvaćao nisam da nije ona ta
zbog koje se osjećam sretnim,
nije ona razlog uživanja,
već trenutak taj vječan što zove se “sada”
u koji sam učio uranjati,
osjećati ga, mirisati, okusiti,
živjeti ga cijelim bićem.
Neka bude tako, neka ode s ritmom svemira
ona koju sam zavolio,
i s njim neka ponovo dođe.
Čekam je u “sada”, ruku raširenih prema svemu
što iz sjena budućnosti dolazi,
jer, ako sam je zavolio,
nju u sebi i nju u silama prirode,
onda znam da mogu voljeti sve.

Boris Pecigoš, 2010.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Pjesma zimskog vjetra

Slušam pjesmu zimskog vjetra
dok kroz grane jela huči,
kao mijehom da netko
na mahove zrak uzgiba.
Pahulje oko stabala vija,
i miris sjevera nosi,
studeni te ugodne,
čežnju za pustarama bijelim
krajeva dalekih.
Tišinom se, koja lebdi nad krajem,
samo pjesma njegova ori,
poj taj divan snijegom nošen,
kojeg samo zima pozna.
Sjete u njem’ ima neke,
sam tu pjesmu pjeva dok poljanama leti
dok život sav pred njim se sklanja
u toplo gnijezdo, jamu skritu
il’ ognjište vatrom zagrijano.
A ja vani stojim
i hukom se njegovim opijam:
Prijatelju vjetre zimski, sam ti nisi,
evo me da ti društvom budem,
tu sam, da se pjevu tvome divim.

Boris Pecigoš, pjesma “Pjesma zimskog vjetra”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Preobrazba

Za promjenom žudim,
već sumnja me hvata
da l’ to samo san
sanjam oka otvorenog!?
K’o da vjeru gubim
jer, jest, lišće mlado tu je,
ali trupac taj i korijen
isti i dalje stoji.
A ja bih na drugom polju
radije vode pio
i korijenje novo
u boljoj zemlji skriv’o…

Gusjenicu gledam
kako krila krhka
iz ničega stvara,
bez znaka da leptir
krasni će postat.
I ja bih tako!
Krila obojana želim
među cvjetove
mirisne i žive
da me ponesu,
nektarom da se slasnim
gostim u izobilju
što priroda ga daje…

Zaboravio bih lako
da i ja puzah nekad.
Eh, ali tog još nema,
i hoće li doći!?
Nadat se samo mogu
da čahura na me čeka
il’ već u njoj spavam,
ne znam,
do svitanja
i te livade cvjetne…

Boris Pecigoš, pjesma “Preobrazba”, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Zimski solsticij

Najduža noć je iza mene,
u zaborav odlazi s košmarima svojim
već s prvim zrakama kasnoga sunca
koje čeznutljivo gledam
skriveno iza koprene isprepletenih grana
nage šume na brežuljku
nevinom u snježnoj bjelini
i čistoći kojom odiše sav kraj.
Kratak je ovaj dan i prepun nade,
jer znam da vraća se
u mračne kuteve
svjetlost koja počela je rasti.
A zima tek počinje,
priroda miruje, spava,
a najhladniji dani
tek su preda mnom.
Sve što mi preostaje jest
prepuštanje energiji
koja vani caruje,
čekanje dok sunce ne ojača
u borbi s mrakom i hladnoćom
od kojih me srsi prolaze.

Boris Pecigoš, pjesma “Zimski solsticij”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Zeleni most

Bar jednom u životu most zeleni treba prijeći
preko rijeke vatrene,
dok s druge strane zemlja
prostire se u tmini.
Ne znam što me čeka,
tek naslutiti zora se dade.
Most je kamen čvrst,
no strah je tu jači,
tama i na ovoj strani pogled mi mrači,
ne ostaje ništa više za slavit’.
No most prijeći!?
Oči moje ne vide širok put i stazu čvrstu,
potporanj od stijene iz utrobe zemlje.
Strah, oklijevanje, nesigurnost, sve je što imam,
vatrena rijeka buči, razum gubim,
vjere nemam, nade, nikog,
tama iza, tama naprijed, most ne vidim,
samo rijeku vatre što milosti nema.
Kuda?
Sljepilo me hvata, pravac gubim
dok svjetlo se posljednje gasi
u očaju,
dok rijeka u njedra me svoja prima…
~
Plamen čisti dušu moju, mrena se kida,
anđeo kojeg znadoh nekad, tu kraj mene stoji.
Most ne mogah prijeći, ali greške nema.

U spomen na mojeg brata Brunu koji si je oduzeo život (11.10.1975. – 7.12.2007.)

Boris Pecigoš, pjesma “Zeleni most”, 7.12.2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Slika: Boris Pecigoš, Zeleni most

Tuga me prožela

Tuga me prožela,
biće moje opsjela
do srži,
kosti krute
strahom natopljene,
jer sâm hodim
Svijetom ovim
nepoznatim.
I ne znam tko sam…
Gdje sam?
I kamo to idem?
Noć je mrkla,
hladna i pusta,
tek koja zvijezda
sjaj svoj dade,
bez Mjeseca nit’ svjetla duše
tapkam
kroz mrak
dok bol me guši
kojoj lijeka ne znam.
Nit’ mira, nit’ znaka
za kojim žudim strasno,
nade slomljene
i srca napukla,
davno već
sasušena, bez soka
životnoga
što ljubav se zove.
Jer,
ne upoznah je
nikad!
Samo slutnju neku
nejasnu
o kojoj se priče predu,
bajke više
nestvarne,
čak i one od Boga
navodno poslane
utjehu ne nude,
samo puste želje,
obećanja,
nadanja,
bez vjere u sebe,
Oca ili Majku,
sa sjenkom smrti
nadvitom nad posteljom
mojom, odrom slatkim
kojem još vrijeme nije
da me primi
u san vječni,
gdje mir možda nađem
i spokoj
željeni.

Boris Pecigoš, pjesma “Tuga me prožela”, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

Pjesmu (tugu) je van izvukla Gayatri mantra: