POEZIJA

Zlatno runo

Zlatno runo

Od kad stigoh
iz tmine utrobe,
tražim to runo
zlatno duše moje.

Izgubih ga putem
il’ ukradeno bješe,
ne znam,
no zlato me zove.

Jest! Zlato je ono
sjaja plemenitog i kova,
obilja iz roga
željenog svakodnevno.

Da! Ukras i ponos vrli
divljenje drugih budi,
uzdahe i čežnje
za zlatom tvrdim.

Al’ duša moja i srce
uz zlato stvarno,
ono drugo traži
blago neprolazno.

Boris Pecigoš, 2008.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Gorski kristal

Gorski kristal

Nema čuvara blaga, zvijeri što bi nas rastrgala
niti rastopljenog kamenja u kojem bi živi izgorjeli.
Nema toga.
Sve su to bile samo slike u glavi…
Al’ otkud bih znao to prije!?

Ipak, krenuli smo u pustolovinu, četvorica nas:
Ja,
Ja zabavljač, s glazbalom koje je nebeske zvukove sviralo,
Ja dječak,
Ja nevidljivi,
na putu u staru šumu iz djetinjstva
uzbuđeno marširajući cestom prašnjavom.

Drvenim i trošnim stubama u dubinu smo sišli
četiri puta dolje,
osjećajući strah od progona,
a zapravo strah od ničega.

Napušteni rudnik i ono što zemljom se činilo
skrivalo je tajnu:
gorski kristali blatom umrljani,
golemi,
čekali su da izneseni na svjetlost budu,
već izvađeni iz utrobe gore,
pohranjeni, čekali su…

Od kog?
Od mene prije mene?

Ostavština bogata neiskorištena u dubinama leži
četiri razine ispod korijenja šumskih stabala.
Jesam li spreman da je pred ljude iznesem?
Znam li što ću s njima kad ih operem vodom bistrom
od sloja prašine koja ih je krila?

U potrazi sam dugoj bio koja me do izvorišta dovela,
otvorile su se dveri spoznaje i riznice duše,
ali za dalje putokaza nema.

Možda je to dovoljno!?
Znati da ispod kala tog prozirni kristal stoji…

Odbaciti nevjericu želim zbog koje vizija je nestala.
Pokazano mi je da vidim,
da znam
i da se usudim
primiti taj sjaj na dlan ruke svoje,
da nas četiri Ja
kroz četiri ljestve u šumi mračnoj
u svijet se svakodnevni vratimo
s jasnoćom kremena
u rukama uzdignutima prema suncu,
da počnemo kao Jedan stvarati
život dosad ispisan samo snovima.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Nijema prisutnost

Nijema prisutnost

Hrast na Ceru mi govori
riječima bez riječi,
obraća mi se onime što misao nije
nit’ glasova tok,
osjećam ga,
prisutnost njegovu,
mirovanje krajnje budno,
sveprožimajuće…
Pokušavam razumjeti,
u struji vremena kojom se moje misli kreću
i siromašnim čine ono što primam
od tog mudrog starca,
što mi to šutnjom prenosi:

tu sam
jesam
ne pitaj me za godine
jer ne znam što one znače
postojim
prisutan sam
ovdje
na ovom mjestu
i promatram
promatram došljake poput tebe
prolaznike
gdje pokoji me zagrli
obrati pažnju na me i na drugove moje
dok drugi samo prođe
zaokupljen svojim mislima
ili razgovorom s prijateljem
o prošlosti
problemima
ili željama budućnosti
i ne vide
ne čuju
ne osjećaju ono što je sada
bogatstvo koje već postoji
ovdje gdje ja obitavam

promatram izlazak sunca
noćno nebo i zvjezdani sjaj
kupam se u ljetnim kišama
sa zahvalnošću odbacujem lišće ujesen
i ne strepim pred gromovima
niti me drvosječa brine
ne bojim se oluje
koja bi me s korijenjem izvalila
jer i kad me trulež polako preuzima
dok ležim na vlažnom šumskom tlu
i dalje sam miran
spokojan
prisutan u punini života

duže sam ovdje od tebe
bit ću tu i poslije tebe
možda
ali nije mi važno
jer prihvaćam
život
njegovo kolanje
mijenu stanja
i sretan sam
uvijek
i nijemo prisutan

uči od mene čovječe
jer svaki put kad mi dođeš
osjećam tvoj nemir i strah
pogledaj me
zagrli me
stopi se sa mnom
da budemo jedno
i postat ćeš kao ja
vječan
ispunjen
i nijemo prisutan
u onome što jedino možeš posjedovati
u sada

Grleći ga potekla je suza
zahvalnica
za taj tako običan hrast,
jedan od bezbroj
kad sam ih krenuo brojati,
običan, a tako neobičan.
I uvijek je tu, za svakoga,
samo kad bi htjeli,
samo kad bi čuli,
kad bi vidjeli
i otvorili se iskustvu
jednosti…

Boris Pecigoš, 2010.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Probuđena čežnja

Probuđena čežnja

Govore mi da moram bez tebe
znati tko sam,
voljeti stvaranje vlastitih ruku,
osjećati radost, veselje,
i mir – tu ispunjenost svemirom,
spoznaju da je sve baš kako treba biti.
Povjerovao sam im
i svaki se dan trudio
iskoristiti trenutak i korak po korak
ostvarivati svoje snove
i biti ja,
naučio sam uživati u toplome suncu
i u valjanju u suhome jesenskome lišću,
osvajanje novih staza i vrhunaca
postalo je moj opijum.

I nisam te sreo,
ali dovoljna je bila prikaza,
slika tvog pogleda i smiješka u očima,
sjena neke buduće stvarnosti,
pa da osjetim tu prazninu koju teglim
kao breme na plećima,
a nisam je želio vidjeti
i okretao sam pogled od nje
kao od najsramnijeg grijeha.
Zaboravio sam na hrastove, bukve i jele,
te prijatelje vjerne na putevima mojim,
a šuma mi se čarobnom više nije činila,
proždrla me praznina, mene
i svijet oko mene,
godine učenja kao da nikad nisu postojale,
nestalo je u tren
sve osim čežnje za tobom.

Hoćeš li mi ti pokazati tko sam?
Ili ću se opet izgubiti u nekom ponoru osjećaja?

Znam ovo: odgovor neću doseći umom
niti će čekanjem išta biti bolje.
I zato, zovem te – dođi!
Što god da mudri rekli
ja želim s tobom koračati ovom stazom
i osluškivati svoje srce
i tvoje.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Srodne duše

Srodne duše

Bili smo jedno
taj svemir i ja,
duh umu neshvatljiv,
iz vječnosti u vječnost
gdje vremena nema…
sve dok stanica jedna
u utrobi majke moje
k sebi me ne pozva.

I s dahom prvim
u kriku uzetim
jednost s majkom još osjećah,
mir, toplinu i ljubav
uz strah i zebnju mi stranu.

Gledajuć svijet taj oko sebe
ne baš lijep katkad,
borbu za ljubavi zrnca,
i sam prazninu osjetih
u bitku
koji jednost davnu zaboravi.

I mišljah – gle, duša mi pusta,
nekog drugog trebam
da jedno opet budem
kao nekoć prije zore ove.

I traženja pusta
izredala se duga
za tom dušom srodnom
što smisao mi dati mogne.
Umorih se…
i tada mi sinu!
Pa zar duša ta jedna samo jest!??
Ne! Broj im je velik
i svaku već nađoh,
na stazi mog puta
pratitelji mnogi
duše moje srodne bjehu,
u trenu tom divnom
koji kao šapat prođe.

Zahvalnost me ganu
za sva ta bića nježna
jer nam puti,
makar kratko isti bješe.

A moja srodna duša
koju još ne nađoh pravu,
vani nije
već tu,
u meni čeka.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz Zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Strast vs. ljubav?

Strast vs. ljubav?

Mislite li da je ljubav plemenitija od seksualnosti? Da je sirova strast nešto što se kosi s duhovnošću? Nosite li u sebi tisućljetni razdor kojeg su nam napravile “moralnosti” religija i tabuiziranje? Pa evo vam onda nešto čime se možda počnete iscjeljivati… 🧡

Ta igra spolovila opčarava…
Zadihani, znojni, usijanih lica,
uzgibanih tijela
vrućih
od bujice što žilama teče,
usne dotiču resicu ušnu
poljupcem vlažnim
koji niz vrat klizi,
mekan
topao
mirisan,
a jezika vršak tek poput pera
niz auru kralježnice
trnce tjera da kožom se u ugodi šire,
naježenom,
a brada neobrijana tek što radi
kad niz polutke dvje
u prepone intime siđe,
i niže, sve do koljena pregiba
gdje dah se sliježe, a prsti
nestašni, svoj put traže
diraju
osjećaju
vide
obline, teksturu nježnu, suptilnu,
i stopala,
svod meki kraj prstiju deset
što zahvalno se dodiru predaje,
pa uz bedra, obrazom
osjećajući,
pružajući,
dok usta ne prime čežnju svoju
uz strasti uzdahe,
i energiju što u valovima
oba tijela zapljuskuje
poput oceana nepreglednog…
oko pupka nos se igra
trncima opet,
a ruke do bradavica sežu
prije nego dah ih stigne,
u gibanju ritmičnom
prema pazusima mekim,
sve dok usne se s usnama ne stope
u cjelovu ljubavi,
dva tijela kao jedno prožeta
u ekstazi većoj od njih smrtnih,
vječnosti otvorena koja struji
u sjedinjenju što u trenu
prolazi.
Ta igra spolovila…

Boris Pecigoš, pjesma Stapanje, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Potonuće u tišinu

Potonuće u tišinu

Božica noći me doziva
bez glasa
da joj se prepustim u nijemom vođenju
zapletenim putevima duše,
kroz titraje slika i odraza u zrcalima,
kroz povike koji odjekuju bezbroj puta.
Doziva me nečujno da je slijedim očiju zatvorenih
i vodim se za bezvukom,
da rukama ne tapkam tražeći put i oslonac,
već da joj vjerujem
da je tišina ono što najbolje mogu čuti,
bezobličje ono što najjasnije mogu razabrati
i da je dodir najprisniji tek kad zaboravim na ruke.
Doziva me božica noći
u svoje carstvo bez početka i kraja,
duboko i prostrano kao ocean
u koji tonem bez grča za posljednjim udahom
i bez glasa poziva upomoć,
bez želje da se domognem svjetlucave površine
gdje sam mislio da se nalazi moje spasenje.
Prepuštam se njenom zagrljaju
u kraljevstvu tišine
bez prizora i zvukova, osjeta i mirisa,
i ne znam više jesam li mrtav
ili življi nego ikad prije.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Fotografija: U noći 6.7.2020. oko 2.30 s mog prozora u Rijeci – Mjesec i njegova srebrnkasta svjetlost na moru, sa siluetom Cresa. A tu su i Jupiter, gore desno od Mjeseca, i Saturn gore lijevo.

Categories: POEZIJA, ZEN

I ptica svakog ljeta novo gnijezdo savija

I ptica svakog ljeta novo gnijezdo savija

Čeznuo sam za nekim drugim korijenima, čvrstim,
ne bih li osjećao da negdje pripadam,
da sam na svojoj zemlji usađen, kraj stabala srodnih.

Sanjao sam o jezeru usred vrta prepunog drveća i grmlja,
bilja boja bogatih, mirisa zanosnih i okusa slasnih,
kraj drvene kućice s dimnjakom od kamina.

Žudio sam za kamenom temeljcem koji bi me umirio,
za ljubavlju srodne mi duše s kojom bih dijelio
taj svijet iz bajke, statičan poput slike iz neke knjige.

A zapravo se praznina u meni ispuniti htjela
stvarima, ljudima, ljepotom slike te i vizije iz mašte.

Dano mi je da nakratko okusim taj plod, da zagrizem
u svoju želju i spoznam da okusa je gorkog.

Gorčina me ta ispunila, venama mojim potekla,
trovala me i u postelju rušila, godinama,
dok sam i dalje sanjao, čeznuo, žudio.

Pogledao sam naposljetku u zrcalo i ugledao
pticu selicu nemirnog duha i raširenih krila,
spremnu poletjeti u nova prostranstva.

O kako sam se iznenadio – pa to sam ja!,
ptica koja svakog ljeta novo gnijezdo savija
na nekom drugom stablu, u nekom drugom kraju.

Boris Pecigoš, 2009.
Iz zbirke poezije Putovanje (preuzmi)

🐉 Reiki, energetska tehnika ~ tečajevi/inicijacije, obnavljanje/reinicijacije, energetsko čišćenje i zaštita prostora, kidanje vezanosti:
https://boris-pecigos.com/reiki/ 🐉

Categories: POEZIJA, ZEN

Zbirka poezije “Putovanje (Stranputice trogodišnjeg tumaranja svjetovima)”

Zbirka poezije “Putovanje”

Veliko mi je zadovoljstvo na današnji dan, zimski solsticij, predstaviti objavljivanje mrežnog izdanja moje prve zbirke poezije “Putovanje” u izdanju Ateliera Hayat.

Zbirka sadrži 52 pjesme nastale u razdoblju od tri godine i vodi čitatelja na svojevrsno putovanje, kako sam napisao u uvodu zbirke: “moje i tvoje putovanje, zavojito putovanje kroz dolove i vrhunce planine koja se zove Život. Na tom putovanju postoje svakojake staze i puteljci koji čekaju da noga kroči njima. Neki su široki, a s njih se pružaju jasni vidici na ljepotu Prirode – tamo lako spoznajemo sebe. Ponekad njima prolazimo držeći se za ruke s voljenom osobom. Drugi su pak uski, strmi i zarasli u trnje koje svako malo zagrebe nježnu kožu da poteče krv koja nas podsjeća da smo živi… i ranjivi. Na takvom uskom puteljku nema mjesta za suputnika koji bi hodao do nas. Često smo sami… ili predvodnici drugima. Je li cilj stići na vrh? Osvojiti vrhunac gdje mislimo da smo najbliže Nebu? Ne, nema cilja… Putovanje je cilj, i jedina svrha. Jer, na kraju, opet ćemo se naći ondje otkud smo krenuli. Je li to tragedija? Ne znam…”

Zbirku možete slobodno preuzeti na linkovima u nastavku:

Nastavi čitati

Categories: ART, POEZIJA, ZEN

Create a website or blog at WordPress.com